top of page

Životna priča Marine Visković:Trenirala je fudbal, raskinula vezu od 10 godina, a danas je uspesna

- Nikad neću zaboraviti te njegove reči - rekla je ona

Foto: ATA Images


Pevačica Marina Visković godinama je na estradi, ali se o njenom privatnom životu zna malo međutim, sada je konačno progovorila o detinjstvu, roditeljima, problemima u školi, prvim ljubavima, ali i onoj najvećoj koja je trajala 10 godina.


Folk zvezda kaže da redovno prati Svetsko prvenstvo koje se održava u Kataru i jedva čeka da sutra navija za našu reprezentaciju, koja će odmeriti snage sa Brazilom.


- Pratiću sve utakmice kad igraju naši i biću svim srcem uz njih. Fudbaleri su česti gosti na mojim nastupima, svi su kulturni i vole moje pesme. Međutim, nikome do sada nisam otkrila da sam i sama trenirala fudbal! Oduvek sam želela da budem golman i ta želja mi se ostvarila tokom osnovne škole. Međutim, posle nekog vremena pomislila sam kako lopta nije za devojčice... Da sam nastavila da treniram, sigurno bih bila veoma uspešna. I dan-danas mnogo volim fudbal - priča Marina i dodaje da se kasnije opredelila za drugačiji sport:

- Tata mi je profesor fizičkog vaspitanja i od njega sam nasledila ljubav prema sportu. Privlače me muški sportovi, sada treniram kik-boks!


Marina je rođena Beograđanka, ali više voli da kaže da je Zemunka.


- Rođena sam u Beogradu, ali sam ceo život provela u Zemunu. Zato me mnogi zovu Zemunka. Nisam bila nemirna kao ostala deca iz kraja, kažu da sam bila baš mirno dete. Kasnije, u pubertetu, postala sam nestašna - kaže Marina i s osmehom ističe da ima starijeg brata Darka:


- Kada sam bila u pubertetu, često smo se svađali, ali generalno smo uvek tu jedno za drugo i volimo se najviše na svetu. Brat je moja najveća podrška, on mi je čak dao i ime. Nije bio ljubomoran kada sam se rodila, već je jedva čekao da dobije malu sestru. Stariji je od mene pet godina i super se slažemo.


Veliki uticaj na nju imalaje baka Vera.


- Kratko sam išla u vrtić jer sam mnogo bila vezana za baku i nisam htela da se rastajemo. Svaki dan mi je spremala najbolje sendviče sa nekim specijalnim hlebom, paradajzom i salamom. Letos, dok sam bila u Crnoj Gori, setila sam se tih prelepih sendviča. Otišla sam u prodavnicu, kupila sve sastojke i sama napravila sendvič, ali nije bio kao bakin... - priča Viskovićeva i nastavlja da hvali baku:


- Tata mi je tada radio kao profesor, a mama u kadrovskoj službi, tako da sam detinjstvo provela s baba Verom. Imala je baš veliki uticaj na mene. Bila je intelektualac, napisala je bukvar. Uvek je bila dama koja ima dobar nakit i torbe, koje sam i sama nosila. Da imam ćerku, zvala bi se Vera, po mojoj baki. Umrla je kada sam završavala srednju školu, to je za mene baš bio težak period...

Printskrin: Youtube/ AmiG Show


Uvek je bila odličan đak iako je svako jutro pred polazak u školu plakala!


- Završila sam Osnovnu školu "Gavrilo Princip" u Zemunu. Iako sam imala petice, svako jutro sam plakala kada je trebalo da izađem iz kuće jer nisam volela rano da ustajem. I sada mi je to problem! Jedva sam čekala da završim školu samo da ne bih rano ustajala. Nikad nisam bila štreber, mojim roditeljima nije bilo bitno da imam sve petice, već samo da završim fakultet. Zato sam upisala psihologiju, ali teško da ću je ikad završiti jer mnogo nastupam...


- Baš pre neki dan pronašla sam leksikon iz osnovne škole, u kome su svi moji vršnjaci napisali da sam im omiljeni lik. Nisam bila problematična, već baš druželjubiva, zato su me i obožavali - priča Marina i otkriva da je jednom prilikom ipak završila na razgovoru kod direktora škole:


- Ceo život sam volela životinje, a u osnovnoj školi sam na čas srpskog jezika donela beloušku! Imala sam tu zmiju kao kućnog ljubimca, krila sam je u drugom stanu koji smo imali, da je ne vidi mama, a tata je znao za nju. Jednom sam odnela zmiju na pismeni zadatak da se ne smara sama u stanu! Nastavnik je mislio da je gumena, pa mi je rekao je da je sklonim sa stola u torbu. Objasnila sam mu da je to prava zmija, čovek se šokirao i pozvao mog razrednog. Poslali su me kod direktora... Stavila sam zmiju u flašu i tako je nosila kroz celu školu.

Čudila sam se šta je s nastavnicima jer sam smatrala da je najnormalnije imati zmiju za ljubimca. Posle škole sa tatom sam otišla na Dunav i pustili smo zmiju da se vrati u prirodu. Obožavam životinje, volela bih da imam azil. Uvek sam imala dva-tri psa, kornjače...


Nikada nije dobila batine od roditelja, čak ni tokom tog skandala u školi:


- Nikad me nisu tukli! Moji roditelji su blage naravi i nisu uopšte bili strogi. Mama je znala da podvikne i terala me je da sređujem kuću, a tata me nije nikad čak ni izgrdio.


Želja za pevanjem javila joj se još dok je bila devojčica, i to zahvaljujući crtanom filmu.


- Shvatila sam da želim da budem pevačica kad sam gledala crtani "Mala Sirena". Ona je ključna za moju karijeru. Svaki dan sam gledala taj crtani, trudila sam se da imitiram Malu Sirenu, htela sam da imam isti glas kao ona - kaže Marina i dodaje da je zbog toga krenula u hor:


- Osam godina bila sam u horu "Kolibri". Hvala Bogu, upala sam kod profesorke Milice Manojlović, koja je tražila da perfektno pevamo. Ona je izvrstan dirigent i pedagog. Niko nije smeo da izostane sa probe, morali smo da poštujemo profesorku. Pevali smo na Kolarcu, u crkvama... To je bilo prelepo iskustvo. Kasnije je došla Leontina, bila je na nekoliko naših proba.


Obožavala je da peva u horu, ali je mrzela da svira klavir. - Išla sam i u muzičku školu, dve godine sam svirala klavir. Mrzela sam klavir jer su me od sviranja boleli prsti i nisam imala strpljenja. Volela sam solfeđo i solo pevanje, a klavir nikako. Sada se kajem, jer bih volela da znam neke pesme da odsviram na klaviru. Uvek sam znala da ću se baviti muzikom.


Izvor: Telegraf.rs


bottom of page